škola
Office365 Kontaktirajte nas
Lotrščak Hrvatski jezik Lotrščak English language

Korak uz korak s Lotrščakom

                                                                       
 
                Nazove mene moj muž i kaže mi: „Crko auto, pokupi me na izlazu za Buzin. Ideš preko Domovinskog mosta, skreneš desno za Buzin i vidjet ćeš me“. Ok, ponovim što mi je rekao i krenem. Nazove me za 20 min: „Di si?“ Gledam tablu: „Na autocesti za Slavonski Brod, mislim.“ Da je on tada s prezirom ili na bilo koji drugi način očitovao svoju intelektualnu dominaciju snalaženja u prostoru  (koja mu je i tako urođena) tumačeći mi jednostavnost puta koji mi je opisao i čudom se čudio mojoj nesposobnosti da ga nađem to bi sigurno kod mene izazvalo frustraciju, osjećaj manje vrijednosti, nesposobnosti a to bi rezultiralo povišenim emocionalnim stanjem i suzama (koje su mi urođene).  To je nešto što svi znamo - ravnopravni jesmo ali jednaki nismo. I očekujemo da se drugi prema nama ponašaju poštujući naše političke, ideološke, vjerske, rasne…. i spolne različitosti.
 
              Prošle  smo godine trebali našega sina upisati u školu. Dugo smo razmišljali u koju školu da ga upišemo. Bilo nam je  važno da dobije dobro obrazovanje i da škola podržava naše stavove i uvjerenja.  Pomalo nam se kao najbolji izbor izdvajala Osnovna škola Lotrščak koja je te godine počinjala raditi. Moram priznati, to mi je bio prvi mali problem. Škola koja tek počinje raditi, tko zna kako će to biti, tko će predavati... Drugi mali problem bile su mi prostorije u kojima se trebala održavati nastava, a koje su se tek uređivale. Znaš ono – kao kad na baušteli trebaš vidjeti predivan osunčan bijeli stan s ugradbenom kuhinjom i namještajem iz Ikee. Osim „interijera u radu“, još jedan udar na moj ženski princip bile su i  uniforme. Pa kako uniforme? To znači svaaaki dan u i-s-t-o-m-e u školu. O Bože! (Kaže moj muž: „Pa neće ići u istome, mijenjat će hlače i majice“. Da, ali mijenjat će jednake majice i jednake hlače!) (O tome ću razmišljati sutra.) Ipak, unatoč tim „problemima“, upisali smo ga. I nakon sve te muke koju sam prošla sretna urbi et orbi objavim: „Upisali smo Š. u mušku školu.“  Reakcije su bile od ok; super; do „blagog“ nerazumijevanja. Ajde ti sad objasni jednom mentalitetu krša i kamena – kakva je to škola samo za  muške, pa ni'ko naš nije išo u takvu školu, svi su išli u normalnu, ti uvijek nešto izmišljaš. Tješila sam se: svi ćete vi dolaziti našem malome kad postane doktor ili predsjednik ili papa… Uglavnom, od upisa je prošlo pola godine. I zadovoljni smo. Čime?

           Školskim kadrom: ravnateljem i učiteljima koji su živi, veseli, poduzetni, motivirajući, radosni, poticajni, nasmijani, imaju životnu snagu, spremni na razgovor, pristupačni. Mentorstvom: pojedinačni razgovori mentora s djetetom i razgovori mentora s roditeljima. To je vrlo poticajno za roditelje jer ih se stavlja pred pitanja u čemu je vaše dijete dobro, koje su mu jake strane, u čemu mu se može pomoći.  Takva pitanja pomažu da izdvojimo svoje dijete i razmišljamo o njemu u drugom svjetlu osim u onom elementarnom. Svi ćemo reći da su nam djeca dobra. Ali u čemu je dobar?; u čemu je talentiran?; u čemu ga treba hrabriti? Također nam je jako važno da na mjestu  gdje naš sin provodi većinu dana, vlada isti duh kao doma. Da i od svoga učitelja, ravnatelja, mentora… može čuti iste stvari koje mu mi doma govorimo. To je ogromna pomoć.  Radom na vrlinama: kako im pomoći da razviju marljivost, urednost, točnost, organiziranost, da steknu radne navike… Jer ruku na srce, svi mi volimo liniju manjega otpora. Mome je sinu lakše ostaviti krevet nepospremljen jer treba uložiti trud u natezanje deke i popluna, a meni je lakše to napraviti začas u dva poteza nego da s njim prolazim cijeli proces negodovanja, odbijanja, ljutnje, vučenja te deke kao da ima 100 kg i na kraju grbavoga rezultata. Pomažući njemu da radi na zadanoj vrlini, pomažem sebi da ne budem mama koja sve radi za svakoga (Upomoć!)  Aktivnostima: čija se lista sve više nadopunjava (jezik, gluma, instrument, šah…). Svatko može naći nešto što ga zanima. I ne samo to – nema dodatne vožnje na aktivnosti. Također, dečki svaki dan imaju sport. Znamo, ponešto, o ljubavi dječaka prema najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu i ostalim sportovima. Malo više znamo o tome što znači s jedne strane u stanu imati jednoga, dvojicu ili više dječaka koji pršte od energije, a s druge strane naše realne mogućnosti da  svaki dan izađemo s njima u park ili na igralište. Dnevni raspored: dok traje moj radni dan, traje i njegov. Tako da doma možemo raditi druge stvari nepovezane sa školom. Obiteljska atmosfera u kojoj zajedničkim snagama oblikujemo i podižemo tog malog čovjeka. To je, zapravo, škola s prilagođenim programom za dječake i za roditelje. Jer u tim klupama sjede dečki koji su živi, borbeni, spremi na spačke, koji s teškoćom sjede mirno, kojima je potrebna dodatna akcija, koji vole crtati oružja, ratove i borbe nindža u kojima će biti mrtvih i ranjenih, pobjednika i gubitnika; koji na drugačiji način usvajaju i reproduciraju znanja; koji već sada imaju u sebi potencijal da nađu Buzin od prve. I to je početna točka od koje se u ovoj školi oblikuju svi aspekti osobe – intelektualna, emocionalna, duhovna, tjelesna... A prilagođena roditeljima jer im pomaže u najtežem poslu na svijetu. 

                 Da se još vratim na svoje male probleme. Prostor izgleda sve bolje, a  u bliskoj se budućnosti planira cijeli kampus (to je ipak malo previše bauštele za oblikovati u moderne učionice, blagovaonice, igrališta, šetališta…). Ni uniforme nisu tako loša stvar. Kad ih pogledaš u razredu – svi su tako lijepi i uredni, dostojanstveni mali ljudi. A što se tiče reakcije okoline: mali je već sada predsjednik (istina razreda, ali predsjedništvu se ne gleda u zube). A tek je počeo stjecati svoje vrline!
 
                                                                                                                             Majka učenika škole
 

Ispiši stranicu