škola
Office365 Kontaktirajte nas
Lotrščak Hrvatski jezik Lotrščak English language

Vikend očeva i sinova

Baške Oštarije – do tada samo mjesto na karti

 
Da mi je prije nekoliko godina netko rekao da će moje dijete ići u školu za dječake te da ću radi toga svaki dan boraviti u autu preko sat vremena i voziti se s jednog kraja grada na drugi iako imam vrtić i školu u ulici u kojoj živimo, udaljenu jedan prijelaz preko zebre, samo bih upotrijebio izraz ovdašnjih momaka: „Kaj si ti lud?“
Jesam li lud? Zapitao sam se i sam prije početka školske godine kad sam stavio na papir da nam treba drugi auto, da moram krenuti na posao pola sata prije nego uobičajeno, kako svaki vikend moram točiti spremnik barem jednog auta, a gdje je gužva na ulicama, ako bude neka prometna, što ako zakasnim pa ih na vrijeme sve ne pokupim??? Hrpa pitanja, a malo odgovora. Kako drugima objasniti da Ivan ne ide u školu u koju je trebao ići, već u tamo neku na drugom kraju grada, da ima uniformu i zamislite da nema cura u školi, čak ni učiteljice. Odluka je pala, idemo u taj projekt pa što bude…
Sva ta pitanja pala su u zaborav nakon „Vikenda očeva i sinova“. Prestao sam se propitkivati, sada kada smo se vratili znam da je ovo pravi put, ovo je potvrda da je sjeme palo na plodno tlo i neću više sumnjati u ništa vezano uz ovaj projekt, niti propitkivati svoju odluku. Jednostavno znam da sve ovo što činimo, sva odricanja i trud vrijede tog veselja koje dijete na licu nosi svako jutro kada krenemo u školu, kada se organizira nešto u školi ili van nje. Lijepo je vidjeti da to prihvaćaju djeca, roditelji, učitelji, svi uključeni u projekt škole. Odbrojavali smo dane do tog Vikenda koji je napokon došao i veselo prošao.
A kako je bilo? Bilo nam je super!!!
Mjesto koje sam do tada vidio samo na karti me oduševilo najviše zbog društva koje je tamo pošlo, ali i spoznaje s kojom sam se vratio. Zamijenili smo užurbani ritam grada, zvonjavu mobitela i galamu pred zgradom s buđenjem u tišini prirode, na visokoj nadmorskoj visini, pogledom prema ovcama u daljini te pokojim autom koji prođe cestom tek toliko da se prisjetimo da nismo sami na svijetu.
Još bolje sam upoznao ljude koji dijele sličan način života, troše još više goriva nego ja da bi djecu vozili u vrtić i školu, djecu koja ne odustaju od ovog muškog druženja ni nakon loma ruke, penju se na stijenu uganute noge…
Vidjeti očeve koji skaču kao djeca u vreći iako jedva stanu u istu, osmijeh djeteta nakon borbe za prvo mjesto, pružanje ruke nakon pobjede ili ramena za utjehu nakon sportskog poraza ili pada u žaru borbe za loptom – neprocjenjivo.
Sinovi su nas pobijedili u nogometu pokazavši nam da to oni mogu, žele, daju zadnji atom snage (a nismo im puštali, i mi veliki smo se pošteno oznojili).
Moram pohvaliti organizaciju izleta koja je jako  dobro osmišljena. Kao prvo družiti se putem u automobilu s nekim s kime progovoriš nekoliko riječi dnevno u školi daje priliku upoznati te ljude još bolje. Upoznati bolje učitelja ili ravnatelja, normalne ljude, zainteresirane privatno i poslovno, ljude koji žive taj projekt u kojem smo skupa, koji vide tvoje dijete kako ga ti vidiš i još malo bolje... Samim dolaskom još jedno iznenađenje za mene. Dečki (sinovi) spavaju u svojim sobama, a mi očevi na drugom katu u svojim sobama, planinarenje, pečenje kobasice na vatri, zapetljavanje u izviđačke čvorove, malo edukacije za nas velike…Očekivao sam malo, a dobio sam puno.
 
Ovo nije škola samo za djecu, ovo je škola i za nas odrasle, za roditelje, učitelje, ravnatelja, sve okupljene oko škole. Pomaže nam da rastemo zajedno sa djecom, da doživimo opet nekadašnje dječačko doba sa svojim sinovima, damo zadnji atom snage da vide da smo tu, da znaju da mogu računati na nas i u stvarima koje smo ostavili godinama iza sebe. Shvatimo bolje jedni druge, upoznamo se i povežemo još više, učimo djecu i učimo od djece, izgradimo sebe i njih…
 
Na kraju, nakon ovog toka misli ne preostaje mi ništa drugo nego poželjeti slijedeće godine slično druženje. Ljestvica je postavljena visoko, nema nazad.
 
 Otac učenika
Ispiši stranicu