škola
Office365 YouTube kanal OŠ Lotrščak Soundcloud OS Lotrscak Kontaktirajte nas
Lotrščak Hrvatski jezik Lotrščak English language

„BRAK JE KRŠĆANSKI POZIV“ (Josemaría Escrivá)

„BRAK JE KRŠĆANSKI POZIV“
Propovijed održana za Božić 1970.
Josemaría Escrivá​


                        

 
Za Božić se prisjećamo događaja oko rođenja Sina Gospodnjega; pogled nam se zaustavlja na betlehemskoj štalici, na kući u Nazaretu, i više su nam nego ikada usred srca Marija, Josip i Dijete Isus. Što nam ima reći jednostavan i divan život Svete Obitelji? Što možemo od nje naučiti?
Od mnoštva misli koje nam naviru rado bih prije svega izdvojio jednu. Prema Svetom pismu Isusovo rođenje znači dolazak punine vremenâ (Gal 4,4), trenutak koji Bog odabire da bi svu svoju ljubav očitovao ljudima na taj način što nam šalje svoga rođenog Sina. Ta Božja odluka ispunjava se pod sasvim normalnim, jednostavnim prilikama: vidimo ženu koja će postati majka, obitelj, kuću. Božja svemoć i divota prolaze kroz ljudske stvari i sjedinjuju se s njima. Otada mi kršćani znamo da milošću Božjom možemo i trebamo posvetiti sve što je ispravno u našem životu. Nema takve zemaljske situacije, koliko god ona bila beznačajna i svakodnevna, koja ne bi bila prilika za susret s Kristom i ne bi mogla biti korak na našem putu u nebo. Zato nije čudo da se Crkva raduje pri pogledu na skromni dom Isusa, Marije i Josipa. U himnu Matutina za tu se svečanost moli: Uzvisujući je spomenuti malu kuću u Nazaretu u svoj svojoj skromnosti i pjevaju}i slaviti čednost koja je Isusa okruživala. Tamo je On u mladenačkim godinama izučio Josipov zanat, tamo su mu prolazile godine i tamo je išao za poslom jednog zanatlije. S Njim je bila njegova slat ka Majka Marija, ljubazna zaručnica Josipova, koji je bio sretan da joj je mogao pomoći i brinuti se o njoj.
Dok mislim na kršćanske domove, volim ih zamišljati svijetle i prijazne kao što je bila kuća Svete Obitelji. Božićna poruka snažno odzvanja: Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi! (Lk 2,14) I neka u Vašim srcima vlada mir Kristov (Kol 3,15), kaže sveti Pavao. Čovjeku daje spokoja saznanje da nas Bog, naš Otac, ljubi, da smo sjedinjeni s Kristom, da nas naša draga Gospa brani, a sveti Josip štiti. To je veliko svjetlo koje obasjava naš život i koje nas potiče da pored poteškoća i osobnih slabosti kročimo dalje. Svaka bi kršćanska kuća trebala biti oaza vedrine, u kojoj se usprkos sitnim neslaganjima osjeća ona duboka i iskrena ljubav i onaj duboki mir, koji je plod stvarne i žive vjere.
Brak za kršćanina nije samo društvena ustanova, a još manje samo lijek za ljudske slabosti; brak je uistinu nadnaravni poziv. Veliki sakrament u Kristu i u Crkvi, kako kaže sv. Pavao (Ef 5,32), a istovremeno je to ugovor koji muža i žena zauvijek zaključuju, jer – voljeli mi to ili ne – u Kristu sklopljen brak ne može se razriješiti. Brak je veliki znak posvećenja, Isusovo djelovanje koje ispunja duše mladenaca i koje ih poziva da Ga slijede i da tako njihov bračni život postane put Božji na zemlji.
Supružnici su pozvani da svoj brak, a time i sebe same, posvete; zato bi bilo krivo ako bi oni svoj duhovni život vodili po strani, na rubu domaćeg života. Obiteljski život, bračno ophođenje, briga za djecu i njihov odgoj, trud za uzdržavanje obitelji i njezino blagostanje, društveni kontakti s drugim ljudima, sve to – tako ljudsko i svakodnevno – upravo je to što kršćanski supružnici trebaju uzdignuti na razinu nadnaravnoga. Vjera i nada moraju zračiti spokojstvo s kojim supružnici svladavaju svoje velike i male brige, kojih svugdje ima, mir u radosnoj ustrajnosti pri ispunjavanju vlastitih dužnosti. Tako će ljubav sve nadahnuti i dovesti do toga da se dijele radost i tuga, da se ne zaboravi na osmijeh, da se zaborave vlastite brige, da bi se tu za drugoga živjelo, saslušalo supružnika ili djecu i pokazala im se istinska ljubav i razumijevanje prelazeći preko malih zapreka, koje bi inače egoizam mogao pretvoriti u brda; da se velika ljubav stavi u male stvari, od kojih se sastoji dnevni zajednički život.
Dan za danom posvećivati svoj dom i pomoć u ljubavi stvoriti pravu obiteljsku atmosferu: o tome se radi. Takvo posvećivanje svakoga dana iziskuje brojne kršćanske kreposti. Tu su ponajprije bogoslovske kreposti, a zatim i sve druge: mudrost, vjernost, iskrenost, poniznost, marljivost, radost…
Kad govorimo o braku, o bračnom životu, onda je potrebno početi s jednom jasnom izjavom o ljubavi supružnika.
 
Ljudska je ljubav sveta
            Čista i prava ljubav supružnika sveta je i ja je kao svećenik objema rukama blagoslivljam. Kršćanska predaja često je vidjela u prisutnosti Gospodinovoj na svadbi u Kani potvrdu božanske vjernosti braka: Naš Otkupitelj je bio na svadbi da bi posvetio princip ljudskog raspoloživanja, piše sveti Ćiril iz Aleksandrije (Ćiril Aleksandrijski, In Ioannem commentarius, 2,1; PG 73, 223).
Brak je sakrament koji od dva tijela čini jedno, kako se to u teologiji drastično kaže. Sama tijela mladenaca sadržaj su sakramenta. Gospodin posvećuje i blagoslivlja ljubav muža prema ženi i žene prema mužu: Njemu je stalo ne samo do sjedinjenja njihovih duša, već i tijela. Nijedan kršćanin, pozvan ili nepozvan na bračni život, ne može to obezvrijediti. Stvoritelj nam dade razum koji je kao iskra Božjega znanja i on nam – zajedno sa slobodnom voljom, daljnjim Božjim darom – dopušta da spoznajemo i ljubimo. I On je čovjeku dao sposobnost začeća, koje je kao sudjelovanje u njegovoj stvaralačkoj sili. Bog se htio poslužiti bračnom ljubavlju da bi dao život novim stvorenjima i da bi tako naraslo tijelo njegove Crkve. Spolnost nije ništa čega se treba stidjeti, već Božji dar, koji u svojoj čisto}i upućuje na život, ljubav i plodnost. To je sadržaj i temelj na kojem se nalazi kršćanska nauka o spolnosti. Naša vjera nije da ne priznaje ljepotu, uzvišenost i ono pravo ljudsko ovdje na zemlji. Ona nas podučava da odrednica našega života ne smije biti egoistična težnja za užitkom, jer jedino odricanje i žrtva vode do prave ljubavi: Bog nas je ljubio i On nas poziva da mi Njega i naše bližnje istinito ljubimo, onako kako On nas ljubi. Tko sačuva svoj život, izgubit će ga, a tko zbog mene izgubi svoj život, sačuvat će ga, piše sveti Matej (Mt 10,39) u svom Evanđelju frazom koja je prividno paradoksalna. Tko se samo oko sebe vrti i prije svega traži vlastito zadovoljenje, igra se sa svojim vječnim spasom i sigurno je već sada neizbježno nesretan i bijedan. Samo tko sebe zaboravi i preda se Bogu i bližnjemu, također u braku, može biti sretan na zemlji i njegova sreća bit će priprava i predokus neba.
Na našem zemaljskom putu bol je kamen kušnje ljubavi. Ukratko se može reći da brak ima i svjetlijih i tamnih strana: s jedne strane radost zbog doživljaja uzvraćene ljubavi, snovi o osnivanju i održavanju obitelji, bračna ljubav, utjeha dok se vidi napredovanje djece, a na drugoj strani patnja i neprilike, prolazak vremena koje narušava tijela i prijeti ogorčenjem u duši, prividna monotonija naizgled uvijek istih dana.
No tko misli da su sve te poteškoće već kraj ljubavi i radosti, ima siromašni pojam o braku i ljudskoj ljubavi. Istom onda kada dosegnemo jezgru čovječjeg osjećaja, došlo je vrijeme u kojem su predanost i nježnost očvrsnule te se očituju kao ljubav koja je jača od smrti (usp. PJ 8,6). Takva prava ljubav iziskuje vjernost i iskrenost u svim bračnim odnosima. Sveti Toma Akvinski (Toma Akvinski, Summa Theologica I-II, qq. 31 et 141) primjećuje: Bog je svakoj funkciji ljudskog života dodijelio neki užitak, neko zadovoljenje. Prema tome je taj užitak i to zadovoljenje nešto dobro. No čovjek ne vidi pravi red stvari ako kao posljednju vrijednost traži to zadovoljenje i prezire cilj kojem je ono podređeno: on se onda izrodi, pa to zadovoljenje postaje grijeh ili povod grijehu.
Čistoća – ne samo uzdržanost, već odlučni “da” onoga koji ljubi – jest krepost, koja čini ljubav mladom u bilo kojoj dobi života. Postoji čistoća onih koji u sebi osjećaju buđenje puberteta, čistoća onih koji se pripravljaju za brak, čistoća onih koje Bog zove u celibat i čistoća onih koji su od Boga izabrani da žive u braku.
Tko se ovdje ne prisjeća snažnih i jasnih riječi Vulgate, kojima u Starom zavjetu arkanđeo Rafael opominje Tobiju prije no što ovaj uzima sebi Saru za ženu? Anđeo mu reče:
„Poslušaj me i ja ću ti pokazati kojim ljudima vlada zao duh. To su oni koji stupaju u brak tako da Boga smetnu s pameti i da se predaju samo svojoj požudi, kao konji i mazge koje nemaju razuma. Nad takvima vlada zao duh.” (Tob 6, 16-17, Vulgata)
Čista, iskrena i vesela ljudska ljubav moguća je u braku samo ako se živi krepost čistoće, koja poštuje tajnu spolnosti i usmjeruje ju na plodnost i predanost. Nikada nisam govorio o nečistoći i uvijek sam izbjegavao da se spustim na besmislenu i bolesnu domišljatost, ali sam često govorio i moram govoriti o čistoći i nevinosti, tom radosnom izražaju ljubavi.
Što se tiče bračne čistoće supružnicima kažem da bez straha izražavaju svoju ljubav. Štoviše, upravo je ta naklonost temelj njihove obitelji. Što Gospodin od njih očekuje, to je međusobno poštovanje, odanost u odnosima, tankoćutnost, naravnost i umjerenost. A još nadodajem da je bračni susret vrijedan ako je on znak istinske ljubavi zbog čega ostavlja i otvorenom želju za plodnošću i djecom.
Dopustiti da izvori života presahnu zločin je prema darovima koje Bog povjerava čovječanstvu i to je znak da se čovjek predaje egoizmu, a ne ljubavi. Onda se sve pomuti i supružnici se konačno vide kao sukrivci. One brazde koje tada nastanu gotovo su uvijek neizlječive ako se nastavi u tom smjeru. Ako je u ljubavi prisutna bračna čistoća, onda je bračni život izraz istinitog puta, muž i žena se razumiju i osjećaju se sjedinjeni. Ako pak božansko dobro spolnosti moralno propada, intimnost se gubi te muž i žena ne mogu više pogledati jedno drugom u lice.
Supružnici moraju izgrađivati svoj zajednički život na iskrenoj i čistoj ljubavi; na radosti, jer donose na svijet toliko djece, koliko im Bog omogućuje, pa ako je potrebno, i uz odricanje od osobnih lagodnosti, vjerom u Božju providnost. Ako bi to bila volja Božja da se oblikuje brojna obitelj, onda je to garancija sreće i djelotvornosti, pa makar zavedeni pobornici žalosnog hedonizma tvrdili suprotno.
            Ne zaboravite da je ponekad nemoguće da ne dođe do prepirke u braku. Ali ne svađajte se nikada pred djecom. To bi ih boljelo i njihova pristranost nesvjesno bi samo produbljivala vašu razjedinjenost. Međutim i svađa je, ako nije prečesta, izraz ljubavi i gotovo da je potrebna. Često je povod, ne uzrok, kad muž umoran i preopterećen zbog posla dođe kući ili je žena iscrpljena – zlo je ako pati od dosade -, jer se muž i s djecom ili s kućanstvom, a može biti da se bori i sa svojim ponekad nestalnim temperamentom, iako ste vi žene čvršćega karaktera negoli muškarci, samo ako to hoćete.
Kanite se oholosti, jer ona je najopasniji neprijatelj vašeg bračnog života: kod vaših prepirki ni jedno od vas dvoje nema pravo. Onaj koji je bolje raspoložen trebao bi pomoći da se neraspoloženje odloži za kasnije. A kasnije – u četiri oka, samo se prepirite, jer vi ćete se potom odmah pomiriti.
Vi žene trebale biste se zapitati da li ste možda zapustile svoj vanjski izgled. Mislite na to: njegovana žena odvraća muškarca od tuđih vrata. Dužnost vam je da se uvijek pojavljujete ljubazno kao onda u djevojačko vrijeme. To je vaša pravedna dužnost, jer vi pripadate vašem mužu; a on ne smije također zaboravit da on pripada vama i da bi cijelog svog života u sebi trebao sačuvati onu srdačnost koja je bila prisutna dok ste bili zaručeni. Loš je znak ako uz ironičan osmijeh čitate taj odjeljak; bio bi to očevidan dokaz da se vaša naklonost pretvorila u hladnoću i ravnodušnost.
 
Svijetli i prijazni domovi
Ne može se govoriti o braku a da se istodobno ne misli na obitelj koja je plod i nastavak onoga što s brakom počinje. Obitelj se ne sastoji samo od muškarca i žene, već i od djece i baka i djedova. Svi oni moraju osje}ati onu toplinu koju daje obiteljska atmosfera.
Zacijelo postoje i brakovi kojima Bog ne dariva djece. To im je znak za to da su pozvani da se istom naklonošću međusobno ljube i svoje snage koliko mogu stave u službu za dobrobit drugih ljudi. Ali obično dođu djeca i ona su prva briga za te supružnike. Očinstvo i materinstvo ne završavaju se rođenjem: Taj udio u Božjoj svemoći – sposobnost začeća i rađanja – mora se nastaviti uz sudjelovanje Duha Svetoga i dosegnut svoj vrhunac u tome da se odgoje pravi kršćanski muževi i žene.
Roditelji su, kako u ljudskome tako u nadnaravnome, glavni odgojitelji svoje djece i moraju osjetiti odgovornost toga zadatka. Ona od njih iziskuje razumijevanje, razboritost, te da su sposobni podučavati i prije svega da znaju ljubiti kao i nastojati da se dade dobar primjer. Autoritarna prisila nije siguran način odgoja. Roditeljski ideali bolje se ostvaruju ako oni postanu prijatelji svoje djece, prijatelji kojima će se djeca povjeriti, s kojima će porazgovarati o svojim problemima, i od kojih mogu očekivati djelotvornu i ljubaznu pomoć.
Potrebno je da roditelji uzmu vremena da budu zajedno sa svojom djecom i da s njima razgovaraju. Djeca su ono najvažnije: važnije od posla, truda i odmora. Kod tih razgovora potrebno ih je pozorno saslušati, htjeti ih razumjeti, priznati dio istine – ili cijelu istinu – od koje se ponekad sastoji njihova ljutitost. Istodobno trebali bi im pomagati, upraviti njihove težnje i nade i naučiti ih da stvari odvažu i razmisle; ne bi im trebalo nametnuti pravila ponašanja, već im ukazati na nadnaravne i ljudske motive koje trebaju slijediti. Jednom riječju: respektirati njihovu slobodu, jer nema pravog odgoja bez osobne odgovornosti, niti postoji odgovornost bez slobode.
Roditelji odgajaju u prvom redu svojim osobnim ponašanjem. Sinovi i kćeri očekuju od svojih roditelja ne samo proširenje svog ograničenog znanja ili neke više-manje dobre savjete, već nešto što je znatno više: svjedočanstvo o vrijednosti i smislu života, usađeno u jednu konkretnu egzistenciju, potvrđeno u različitim okolnostima i situacija- ma koje nadolaze tijekom svih godina života.
Kad bih bio prisiljen da roditeljima dadem neki savjet, onda bih im najprije rekao ovo: Neka vaša djeca vide (ona to tako i tkao od malena vide i stvaraju svoj sud, nemojte živjeti u iluziji da to nije tako) da se vi trudite živjeti u skladu s vašom vjerom; da Bog nije samo na vašim usnama, nego i u vašim djelima, da se trudite biti iskreni i odani te da se vi međusobno volite i da njih zaista volite.
Time ćete najviše pridonijeti tome da od njih napravite prave kršćane, čestite muževe i žene koji su sposobni da s otvorenošću duha svladavaju situacije koje im donosi život, koji su sposobni služiti svojim bližnjima i na svom mjestu u društvu davati svoj doprinos za rješavanje gorućih problema čovječanstva: onamo gdje se budu kasnije nalazili, u društvu, donositi Kristovo svjedočanstvo. Saslušajte dobro vašu djecu i posvetite im i vaše vrijeme. Imajte u njih povjerenje, vjerujte im što vam kažu, iako vas nekada prevare; ne strašite se njihove pobune, jer i vi ste u njihovoj dobi bili više-manje pobunjenici. Izađite im na pola puta ususret i molite se za njih; ako kršćanski postupate, možete biti sigurno u to da }e se vaša djeca sa svojom naravnom radoznalošću obratiti roditeljima, a ne nekom bezdušnom i brutalnom “prijatelju”. Vi ćete na povjerenje i prijateljski odnos reagirati s iskrenošću. I to je mir u obitelji, to je kršćanski život, iako i male prepirke i nesporazumi neće izostati.
Kako da opišem sreću ovoga braka, pitao je jedan autor iz prvih kršćanskih stoljeća, braka koji sjedinjuje Crkvu, koji potvrđuje predanost, koji daje pečat blagoslovu, koji navješćuju anđeli i koji Bog Otac priznaje?  Oba su supružnika kao braća; kao međusobne sluge, bez ikakve diobe bilo duha bilo tijela. Jer oni su doista dvoje u jednom tijelu, i kao što postoji samo jedno tijelo, smije postojati i samo jedan duh. Pri tom prizoru Krist se raduje i šalje im svoj mir: gdje su dvoje, tu je i On, a gdje je On, tu zlu nema mjesta (Tertulijan, Ad uxorem 1, 2, 9; PL 1, 1302).
Mi smo pokušali skupiti neke osobine tih obitelji u kojima se odražava Kristovo svjetlo i zato su svijetle i vesele – ponavljam – obitelji u kojima se sloga roditelja prenosi na djecu, na cijelu obitelj i na svu njihovu okolinu. Tako se u svakoj pravoj kršćanskoj obitelji u nekom smislu ponavlja misterij Crkve, koju je Bog izabrao i poslao da upravlja svijetom.
Za svakog kršćanina, sasvim svejedno kojega staleža, bio on svećenik ili laik, oženjen ili ne, pristaju riječi Apostolove u misnom čitanju na blagdan Svete Obitelji: izabranici Božji, sveti i ljubljeni (Kol 3,12). To smo mi svi svatko na svome mjestu i svijetu: muževi i žene, koje je izabrao Bog da svjedoče Krista i da svima koji nas okružuju donesu radost zbog saznanja da su djeca Božja, usprkos našim pogreškama i nastojeći da se borimo protiv njih.
Vrlo je važno da smisao za brak nikada ne izgubi značaj poziva: ni u naviještanju, ni u katehezi, ni u svijesti onih od kojih Bog hoće da idu tim putem, jer oni su zaista pozvani da sudjeluju u Božjim planovima za spasenje svih ljudi. Zato uistinu za kršćanske supružnike ne postoji bolji primjer negoli primjeri obitelji iz apostolskih vremena: stotnik Kornelije, koji je pokazao predanost volji Božjoj i u čijoj se kući zbilo otvaranje Crkve prema poganima (Dj 10, 24-48); Akvila i Priscila, koji su širili kršćanstvo u Korintu i Efezu i koji su potpomagali svetoga Pavla u njegovu apostolatu (Dj 18, 1-26); Tabita, koja se puna ljubavi brinula za kršćane u Jopi (Dj 9, 36). A isto tako domovi mnogih Židova i pogana, Grka i Rimljana u kojima je propovijedanje prvih učenika Gospodinovih uhvatilo korijena.
Obitelji koje su živjele od Kristove snage i koje su naviještale Krista; male kršćanske zajednice bile su žarišta evanđeoskih poruka. Bile su to obitelji kao i mnoge druge obitelji onoga doba, ali su bile pune novoga duha, koji je zahvaćao sve one koje su poznavali i s njima se susretali. Takvi su bili prvi kršćani i takvi moramo biti i mi kršćani današnjice: sijaći mira i radosti, mira i radosti koje nam je Isus donio.
 

Ispiši stranicu